S tobom sam željela ostarjeti… – Pismo čovjeku koji mi je slomio srce…

‘Prava srodna duša je vjerojatno najvažnija osoba koju ćeš ikada sresti. Ona će srušiti tvoje zidove i udariti ti šamar koji će te probuditi. Ali živjeti sa srodnom dušom zauvijek?

Ne… To je previše bolno. Srodna duša ulazi u tvoj život kako bi mogla otkriti neke dijelove sebe za koje nisi ni znala da postoje. I onda odlazi.

Njena svrha je da te protrese, da ti uzdrma ego, ukaže na prepreke i slabosti, da ti slomi srce kako bi ga otvorila i pustila svjetlost unutra. Svrha srodne duše je da te baci u očaj, da te navede da izgubiš kontrolu toliko da ti nema druge nego da potpuno preobraziš svoj život…’ – Elizabet Gilbert

Bilo je tako lako…

Zaljubila sam se tako lako kao kad sklizneš u san. Isprva polako, a onda sumanuto brzo, čvrsto i duboko. Uopće ne znam točan trenutak kada se to dogodilo. To se zbilo negdje između tvog pogleda u moje oči i mojih suza koje sam brisala kada su sve zidine koje sam godinama gradila pale.

Razbila sam se o tebe i nisam marila. Pred svojim srcem uklonila sam straže, ostalo je otvoreno, ogoljeno, ranjivo. Dala sam ti cijelu sebe.

Mi nismo samo bili zajedno. Mi smo se igrali. Naše duše su bile žive – ponovo smo bili djeca koja svijet vide po prvi put. Promijenio si me zauvijek.

Bilo je tako teško…

Bili smo komplicirani ljudi. Nismo bili jednostavni. Ti i ja smo bili teški. Previše smo maštali. Previše smo analizirali.

Osim zaljubljivanja, ništa nije moglo biti jednostavno i lako. Sve smo činili težim nego što jest beskrajnim analizama, teorijama, tumačenjima. Sakatili smo svaki dragocjeni trenutak oštricom predrasuda, očekivanja, razuma.

Svađali smo se, raspravljali… Strast, ljubav, želja je raspirivala naš bijes. Lomili smo se jedno o drugo tako silno i ponovo lijepili krhotine, ljubili jedno drugom ožiljke.

Nastavak na sledecoj strani…